Prelistamo li istraživanja motiva zbog kojih se pojedinci uključuju u najširi filantropski okvir, dakle u humanitarnu pomoć, volonterski rad, darivanja, zalaganje za opće dobro, naći ćemo da na prvom mjestu stoji vjera i povjerenje u ono za što se zalaže određena organizacija. Pronalaženje prostora u kojemu se vlastite vještine i sposobnosti mogu staviti u službu općega dobra te osobna pogođenost stoje kao motivi odmah iza povjerenja u ispravnost i dobrotu same stvari.
Filantropija (filein = ljubiti, antropos = čovjek) je riječ grčkoga podrijetla koju na hrvatski jezik prevodimo kao čovjekoljublje, dobrotvornost, dobrohotnost. Kant kaže da filantropiju valja misliti praktično, a ne kao ljubav koja bi bila nagnuće vezano uz osjećaje ili simpatije. Filantropija se pokazuje djelovanjem. Filantrop je čovjek koji uživa u dobru drugoga, neovisno o svojim nagnućima, jednostavno zbog dobra samoga kojega drugi uživa. Njemu je dobro ako je dobro drugima. Onoga kome je dobro samo kada je drugima loše nazivamo mizantropom. Samoživ je netko kome je svejedno kako je drugima i stalo mu je samo do toga da dobro bude njemu. Nekoga tko bježi od ljudi jer u druženju s njima ne nalazi nikakva užitka, premda možda svima želi dobro, zovemo estetskim mizantropom, a njegovo izmicanje antropofobijom.
Filantropija je i želja da se promiče dobro drugih ljudi. Najčešće se odnosi na spremnost velikodušnih novčanih darivanja u dobre, humanitarne svrhe. Tako će se filantropom nazivati nekoga tko, razmjerno onome što posjeduje, odvaja veće svote novca za pomoć drugima. Isto tako ćemo nazvati i nekoga tko u dobre svrhe osnuje kakvu zakladu, bez obzira na to što time osigurava da osnivačevo ime živi duže od njega samoga.
Vjera u dobrotu čovjekanOvako shvaćen pojam filantropije pojavljuje se u XVIII. st. ranoj modernoj. Vezan je uz prosvjetiteljstvo i podudara se s uvjerenjem da je čovjek u svojoj biti dobar i da u njemu postoji naravno nagnuće suosjećanja s onima kojima je lošije. Rousseau piše kako ljudskom srcu nije svojstveno da se stavlja na mjesto onih kojima je bolje i koji su od nas sretniji, nego da se radije stavljamo na mjesto onih koji imaju više razloga za žaljenje na životnu sudbinu od nas samih. No, sposobnost sućuti je izravno vezana uz vlastito iskustvo boli. Čovjek bez ikakva vlastitoga iskustva boli i patnje ne bi osjećao nikakav poticaj na čovjekoljublje niti bi poznavao ugodu sućuti. Bio bi neosjetljiva i tvrdokorna srca.
RessentimentnSchopenhauer je, postavivši sućut kao izvor morala, uveo nesporazum koji će Nietzsche radikalizirati kritikom kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Po njemu, naime, moral koji se poziva na ljubav prema bližnjemu, a u bližnjemu vidi prvenstveno slabe i potlačene, izvire iz osvetoljubivosti potlačenih. Mržnja je ovdje stvaralačka, misli Nietzsche. Ona stvara nove vrednote i istovremeno unizuje one vrednote koje potlačeni želi, ali ne može postići. On želi moć, snagu, bogatstvo, slavu, blagostanje, ali kako to ne može postići upravo zato što je slab i potlačen, takve vrijednosti proglašava nevrijednostima. Tako se vrijednosti krivotvore i nameću nevrijednosti. Nemoć se naziva dobrotom, prestrašena niskost poniznošću, podređenost onima koje mrzi poslušnošću, kukavičluk strpljenjem, a neosveta oprostom.
Ljubav prema bližnjemunVremenski nam odmak olakšava razumjeti Nietzschea i, bez velike emotivne pogođenosti ili potrebe sučeljavanja s njegovim eruptivnim i aforističkim načinom mišljenja i pisanja, jasnije vidjeti moguće nesporazume i izbjeći ih. Važno je, naime, razlikovati sućut od ljubavi prema bližnjemu. Ne samo zbog potrebe za pojmovnim razlučivanjem, nego nadasve zbog praktičnih posljedica.
Ljubav prema bližnjemu nije sućut. Sućut je usmjerena na patnju, a ljubav je usmjerena na potvrđivanje drugoga kao osobe. Dok me sućut usmjeruje prema onome što je slabo, ljubav me upravlja onome što je vrijedno. Ljubav je stoga usmjerena na ono vrijedno i onda kada pred sobom ima bolest i patnju.
Prelistamo li istraživanja motiva zbog kojih se pojedinci uključuju u najširi filantropski okvir, dakle u humanitarnu pomoć, volonterski rad, darivanja, zalaganje za opće dobro, naći ćemo da na prvom mjestu stoji vjera i povjerenje u ono za što se zalaže određena organizacija. Pronalaženje prostora u kojemu se vlastite vještine i sposobnosti mogu staviti u službu općega dobra ili specifičnoga dobra za koje se zalaže određena inicijativa te osobna pogođenost stoje odmah iza povjerenja u ispravnost i dobrotu same stvari. Bilo bi, naravno, sasvim neprimjereno odvajati dobro u koje, primjerice, volonter vjeruje od pomoći ljudima kojima njegov rad ide u prilog te sugerirati kako on ne vidi čovjeka nego se samo zalaže za neku ideju.
Zalaganje i smisaonTeško je, naime, pronaći sasvim čiste i jednostavne motive ljudskoga zalaganja za opće dobro. Redovito djelujemo i zalažemo se zbog mreže različitih razloga: vjera u dobro, povjerenje u instituciju ili zakladu, sućut, osobna pogođenost, vjera u osobni razvoj, osobna prijateljstva, vjera u mogućnost napredovanja u zvanju, vještinama ili znanju, različite ambicije, vjerski motivi, način vraćanja duga za prethodno primljeno dobro od drugih, nerijetko nepoznatih dobročinitelja i tome slično. Što god da stajalo u pozadini ljudskoga zalaganja za dobro drugih ljudi, samo se zalaganje uvijek može smjestiti u okvir filantropije.
Naravno, u podnožju stoji i nezaobilazna ideja da je filantropija zapravo zadnji obzor sakralnoga nakon smrti boga o čemu je govorio Nietzsche, a postmoderna prevela kao konac velikih priča i ujedinjujućih ideja. Ako se i zbriše zadnji obzor smisla koji su pokrivale religija i metafizika, ostaje obzor humanoga u kojemu je moguće pronaći prostor za ispunjenjem praznine koja nužno nastaje kada se takav obzor zbriše. Između religioznog i metafizičkog obzora, koji više nisu zajednički i obvezujući, s jedne strane, i političkoga obzora, koji u demokratskom sustavu nije apsolutan, s druge, otvara se prostor koji vapi za ispunjenjem. On je prostor ljudskih potreba i u isto vrijeme prostor ljudskih mogućnosti i ljudske dobrote.
Piše: Ante Vučković
