Prije nekoliko tjedana, dok bio sam u Maleziji, postao sam svjestan da su se ljudi s kojima radim zalijevali ledenom vodom i davali novac nekoj nepoznatoj dobrotvornoj organizaciji negdje drugdje u svijetu. Misao da se radi o izoliranom napadu ludila raspršila se čim sam upalio lokalnu televiziju i vidio da se o cijelom fenomenu uživo raspravlja. Osobito mi se svidio apsurd gledanja snimke na YouTubeu Anne Wintour koju zalijevaju dok ona ne skida svoje tamne naočale koje su joj zaštitni znak.
To savršeno ističe način na koji su posljednjih nekoliko godina vrlo uspješni prikupljači sredstava izmijenili igru na dva potpuno kontradiktorna pristupa koja moja tvrtka, International Fundraising Consultancy, prati i podržava.
U prvom pristupu prikupljači sredstava uočili su bogataše koji postaju nevjerojatno bogati te su ih lovili sve učinkovitijim kampanjama za prikupljanje sredstava od najvećih donatora koje su pomagali i poticali Bill Gates, Warren Buffet i niz drugih milijardera kroz njihovu kampanju Giving Pledge (Obećanje davanja), koja primjerom također čini pritisak na same multimilijunaše da daruju u dobrotvorne svrhe. Drugi je pristup doprijeti do milijuna običnih ljudi putem viralnih kampanja koje iskorištavaju prednosti novih platformi društvenih mreža kako bi uključili ljude iz cijelog svijeta. Upravo ovoj kategoriji pripadaju selfiji i druge tehnike viralnog prikupljanja dobrotvornih sredstava.
Dakle, zbog čega su one djelotvorne i zašto im je suđeno da opstanu? Društvene mreže trenutačno povezuju milijarde ljudi širom svijeta i kulturalno postajemo bliži nego ikad. Ono što jedna grupa mladih ljudi radi u jednoj zemlji drugi mogu odmah vidjeti i oponašati. To stvara podlogu za širenje kulturalno utemeljene viralne zaraze. Jednom kad krene, virus mogu pokupiti svjetski mediji i višestruko ga umnožavati svakoga dana. Živimo u kulturi svjetski poznatih slavnih osoba i jednom kad se one zaraze, svi im se želimo pridružiti u zarazi, makar tvrdili upravo suprotno.
Naši svjetski mediji funkcioniraju na sukobima i ističu probleme, tako da svi mi postajemo senzibilizirani za potrebu za okončanjem svih vrsta socijalnih problema. U većini slučajeva to nas zaobiđe i ne uložimo napor da nešto doniramo, ali jednom kada virus krene, povod uz koji je vezan ili koji se na njega veže pruža medijima priliku da ga postave kao pitanje i na njega traže odgovor, ili samo da ispitaju može li virus uistinu nešto promijeniti, što je samo po sebi dovoljno da ga proširi.
Kratko se osvrćući na jedan drugi aspekt ove promjene modela europskog prikupljanja sredstava, tzv. crowdfunding (prikupljanje sredstava preko svjetskih platformi) rezultira prikupljanjem značajnih svota preko interneta i povezivanjem velikog broja ljudi sa svih kontinenata.
I na kraju, doniranje tekstualnim porukama postaje pravilo milijunima ljudi kojima je to jednostavno, zabavno i neposredno. Tajni sastojak svih ovih metoda je zabavni element koji je nedostajao starim, prilično mirnim i dosadnim metodama prikupljanja sredstava. Uistinu, kome se to ne bi svidjelo?
