Želimo li pobliže definirati pojam altruizma, moramo krenuti od šire kategorije prosocijalnog ponašanja, u koje se ubraja i altruizam. Prosocijalno ponašanje zajednički je naziv za različite oblike ponašanja usmjerenoga na druge ljude, na činjenje dobrih djela, pružanje pomoći drugima u zadovoljenju njihovih potreba ili ublažavanju tegoba. Prosocijalno ponašanje uključuje dobrohotnost i susretljivost prema drugim ljudima, suosjećanje, obazrivost, pružanje materijalne pomoći i moralnu potporu, dakle mnogobrojne postupke koji za druge ljude imaju pozitivne posljedice. U samom nazivu "prosocijalno ponašanje" istaknuta je njegova suprotnost u odnosu na antisocijalno ponašanje, dakle ono koje šteti drugim ljudima, kojime se drugim ljudima nanosi neko zlo ili uopće o njima ne vodi briga.
Altruistično ponašanje – vrsta prosocijalnog ponašanjanAltruistično ponašanje posebna je vrsta prosocijalnog ponašanja za koje je karakteristična posebna motivacijska osnovica. Ono naime proizlazi iz altruizma, koji čine naklonost prema drugim ljudima i težnja da se pridonese njihovoj dobrobiti; briga za druge zbog koje se njihovi interesi stavljaju ispred vlastitih interesa i osobne koristi. Altruizam se očituje u postupcima koji nisu potaknuti očekivanjem recipročne koristi prema načelu "ja tebi, ti meni", npr. očekivanjem neke nagrade, zahvalnosti ili nekog oblika pomoći. Osim toga, altruističnim postupcima smatraju se samo postupci koji su svjesni i pokrenuti s namjerom da se nekomu pomogne, a usto zahtijevaju i stanovito žrtvovanje ili odricanje. Ako, na primjer, nekomu pomognemo jer smo se slučajno zatekli u situaciji u kojoj smo tu pomoć mogli pružiti, takav postupak nećemo smatrati znakom altruizma jer pružena pomoć nije bila posljedica posebne namjere niti je od nas tražila neko odricanje ili žrtvu. Takvo bismo pružanje pomoći mogli smatrati znakom obzirnosti ili ljubaznosti, katkad i samo uljudnim ponašanjem.
Postoji doduše i tzv. recipročni altruizam, složeni mehanizam koji se temelji na sjećanju o pruženim i dobivenim uslugama ili pomoći, ali taj bi oblik ponašanja bilo bolje nazvati "vraćanjem usluge" nego altruizmom. Altruizam je naime poseban oblik nesebičnog pružanja pomoći na koji osoba nije potaknuta nikakvom prisilom ili obvezom, već istinskom naklonošću prema drugima. Upravo to što ponašanje koje zaslužuje naziv "altruistično" sadržava i neku cijenu, odricanje ili žrtvu omogućuje razlikovanje pravog altruizma od prividno altruističnih oblika ponašanja, u čijoj je osnovici drukčija motivacija. Smatra se da se pravi altruizam velikim dijelom temelji na empatiji, dakle suosjećanju s nevoljom ili potrebom drugih ljudi, ili doživljaju moralne obveze, čiji su izvor internalizirane moralne vrijednosti pojedinca.
Postoje mnogobrojne teorije o podrijetlu altruizmanPostoje međutim mnogobrojne teorije o altruizmu koje njegovo podrijetlo, nastanak i razvoj tumače s različitih stajališta. Tako, na primjer, sociobiološko stajalište pretpostavlja da se altruizam razvija tijekom sociobiološke evolucije, tj. altruizam se smatra rezultatom prirodne selekcije ako povećava mogućnost jedinke da se reproducira. Socijalno ponašanje jedinke usmjereno je na povećavanje vjerojatnosti da će njezini ili slični geni preživjeti pa se time tumači pojava da je altruizam u prvom redu usmjeren na vlastite potomke, pa na rođake, susjede i na kraju veće društvene skupine. Altruistično ponašanje, koje uključuje pružanje pomoći, bitno je za preživljavanje skupine pa je stoga evolucija favorizirala altruistično ponašanje koje u konačnici donosi korist cijeloj skupini.
Prema sociokulturalnom stajalištu, socijalna je evolucija s pomoću kulture potisnula individualne sebične sklonosti živih bića, koje su bile selekcionirane tijekom biološke evolucije. Sociobiološko stajalište pretpostavlja postojanje genske osnovice altruističnog ponašanja, dok sociokulturalno gledište naglašava utjecaj društvene strukture i norma razvijenih tijekom mnogih naraštaja. Te norme olakšavaju učenje altruističnog ponašanja. Oba stajališta ističu prilagodbenu ulogu altruizma i njegovu važnost za preživljavanje.
Teorije socijalnog učenja naglašavaju da se altruistično ponašanje uči opažanjem i oponašanjem drugih pa će tako djeca, koja najbrže uče opažanjem modela, naučiti altruistične oblike ponašanja koje su vidjela u svojih roditelja.
Istraživanja idu u prilog tvrdnji da je altruizam crta ličnostinMnogobrojna istraživanja nastanka i razvoja altruizma govore u prilog tvrdnji da je altruizam crta ličnosti, koja, kao i sve ostale osobine, može postojati u različitom stupnju i manifestirati se u većem ili manjem broju situacija. Postoje dakako i situacijska tumačenja prosocijalnog ponašanja, pa tako i altruizma, koja altruistično ponašanje objašnjavaju izravnim utjecajem okoline i privremenim stanjem osobe koja pomaže, a koje je uzrokovano tim utjecajima. Najvažniji okolinski utjecaji dolaze od drugih ljudi, prirode samog podražaja za altruistično ponašanje i uvjeta u kojima se određeni podražaj pojavljuje te odnosa s potencijalnim primateljem pomoći. Opažanjem i istraživanjem altruističnih oblika ponašanja utvrđeno je da ponajprije pomažemo rodbini, prijateljima, susjedima, a tek onda strancima. No i u pružanju pomoći strancima postoji proces diferenciranja, pa tako više ili radije pomažemo onima koje doživljavamo kao pripadnike vlastite skupine. U načelu percipirana sličnost s osobom u nevolji izaziva veću pomoć i obrnuto. Što nam se više netko čini različitim od nas, to smo mu manje skloni priskočiti u pomoć.
Iako se u stručnoj literaturi ne nalaze podaci o istraživanjima odnosa između altruističnog ponašanja i vrste nevolje u kojoj se primatelj pomoći nalazi, na temelju opažanja altruističnog ponašanja velikih skupina ljudi možemo pretpostaviti da su ljudi skloniji pomagati kad je riječ o nevolji koja se i njima može dogoditi, npr. o neimaštini, ostajanju bez krova nad glavom ili nekoj učestaloj ili poznatoj bolesti nego kad se radi o izrazito rijetkoj bolesti ili nesreći koja pogađa malen broj ljudi.
Psihološki procesi koji pokreću altruistično ponašanjenNema međutim sumnje u to da se u osnovici altruističnog ponašanja mogu nalaziti ne samo različiti motivi već i različiti sklopovi ili kombinacije motiva. Među psihološkim procesima koji pokreću altruistično ponašanje može biti širok raspon namjera ili osobnih ciljeva, vrijednosti i internaliziranih norma ponašanja te razmatranje potencijalnih dobitaka i gubitaka vezanih uz pružanje pomoći, što se sve u konačnici može očitovati kao prividno isti postupak pomaganja. Istraživači među motive altruističnog ponašanja ubrajaju, uz moralne obveze i empatiju, i povećanje samopoštovanja pomagača te želju za priznanjem, koju pokazuju mnogi javni darovatelji. Međutim, činjenica da altruistično ponašanje nije nužno i nesebično ne znači da među nama ne žive mnogi pravi altruisti, koji nesebično pomažu drugima zanemarujući negativne posljedice kojima se izlažu.
Postoje dakako i motivi koji mogu zakočiti ili spriječiti altruistično ponašanje. Neki od poznatijih takvih motiva jesu stanje stresa ili opasnost koja prijeti pomagaču, velik gubitak vremena ili materijalni gubici kojima se ne želi izložiti, nekompetentnost zbog koje odustaje od pružanja pomoći, različiti drugi troškovi pomaganja, što se sve može svesti na predviđanje negativnih posljedica koje prelaze razinu što ju je pomagač voljan podnijeti.
Ispitivanja pokazuju da ljudi uistinu imaju sklonost biti altruistični u mnogobrojnim situacijama. I naša domaća iskustva pokazuju nam da svaka javna humanitarna akcija koja se odnosi na pojedinca u nevolji nailazi na velik odaziv. Treba međutim napomenuti da je najčešće riječ o ljudima koje percipiramo kao sebi slične, što se vjerojatno može povezati sa sociobiološkim stajalištem. Kad se naime radi o onima koje doživljavamo kao članove šire društvene zajednice kojoj i sami pripadamo (prema nacionalnosti, vjeri, odgoju, mjestu rođenja i dr.), tada pomažući pridonosimo održavanju gena koji sliče našima. Kad smo altruisti npr. zbog norme pravičnosti, koja u nama aktivira doživljaj moralne obveze da pomognemo onima koji imaju ili mogu manje od nas, tada je razlikovanje onih kojima ćemo pružiti pomoć od onih kojima nećemo mnogo manje ili ga uopće nema.
Pomaganje drugima kao norma pravičnosti i moralanU svakoj društvenoj zajednici postoje društveni i osobni standardi ponašanja, koji uključuju i pomaganje. Pomaganje drugima u većine ljudi nailazi na odobravanje, osobito kad ih na to pomaganje nije potrebno nagovarati ili prisiljavati. Ljudi tako pomažu povodeći se za već spomenutom normom pravičnosti, zbog očekivanja koja imaju o samima sebi, zbog potencijalne ili stvarne recipročnosti ("pomoći će i oni meni" ili "pomogli su i oni meni") i mnogih drugih razloga. Altruistična osoba može biti motivirana i anticipiranim zadovoljstvom time što djeluje u skladu s vlastitim moralnim standardima ili što će pružanjem pomoći smanjiti vlastitu neugodu pobuđenu tuđom patnjom ili nevoljom. Pojava doživljaja neugode izazvanoga tuđom patnjom utvrđena je već u djece nešto starije od godinu dana, koja pokazuju zabrinutost ako im se čini da je netko žalostan ili da ga nešto boli pa ga grljenjem i tapšanjem nastoje utješiti. Budući da se izražavanje suosjećanja javlja u tako ranoj dobi u praktički svakog člana naše vrste, a utvrđeno je i u čovjekolikih majmuna, može se vjerovati da altruizam ima svoju dispozicijsku osnovicu na temelju koje se različitim oblicima učenja razvija altruističko ponašanje. Zanimljivo je da su i u životinja i u ljudi utvrđeni slični obrasci altruističkog ponašanja, koje se uvijek u najvećoj mjeri ukazuje bližnjima i poznatima, a nerado ili uopće ne strancima.
Osim toga, altruizam nestaje ili prestaje i u životinja i u ljudi kad se potencijalni pomagač i sam nađe u nevolji, kad nema mogućnosti pružiti pomoć jer mu je i samomu potrebna. Pojava altruističnog doživljavanja (želje da se pomogne) i ponašanja uvijek je u stanovitoj mjeri vezana uz stvarnu mogućnost pružanja pomoći. Tako nas, na primjer, pogled na jedno gladno dijete duboko pogađa i potiče na traženje pomoći, dok slike tisuća gladne djece potiču u nama u najboljem slučaju samo osjećaj bespomoćnosti, a najčešće ravnodušnost ili okrivljivanje roditelja koji rađaju toliku djecu.
Danas su obitelj, škola, religija i televizija glavni pokretači altruizmanKad pokušamo konkretno misliti o poticanju altruizma u našem društvu, moramo krenuti od nekoliko poznatih činjenica. Bez obzira na to je li altruizam crta ličnosti koja se razvija iz neke genske dispozicije ili naučeno stajalište, obitelj, škola, religija i televizija glavni su pokretači ili kočničari razvoja altruizma. U društvu koje rođačke veze i bliska poznanstva i dalje često smatra važnijima od kompetentnosti i vrlina poput poštenja, marljivosti, odgovornosti, lojalnosti i sl. trebalo bi ponajprije poraditi na uspostavljanju civiliziranog sustava vrijednosti u kojem će potencijalne altruističke reakcije biti usmjerene na sve kojima su potrebne, a ne samo na one "naše", neovisno o kriteriju na temelju kojega su takvima proglašeni. To, drugim riječima, znači da bi svako poticanje altruizma trebalo uključivati, izrijekom ili prešutno, i borbu protiv diskriminacije, predrasuda i stereotipa, zbog kojih neki, poput malih Roma, često ostaju izvan dohvata pomoći ili zaštite koja se pruža drugoj djeci. Kad od ljudi očekujemo da se uključe u neke akcije koje pridonose općoj dobrobiti, bilo bi od koristi ponuditi im primjere onih kojima će ta pomoć biti pružena ili onih koji su je već primili. Omogućimo li ljudima da vide i čuju čemu su pridonijeli ili u čemu su svojim prinosom sudjelovali, omogućit ćemo im doživljaj zadovoljstva i zajedništva koji prati prave altruistične reakcije.
Možemo se nadati da će doživljaj zadovoljstva koji proizlazi iz pružanja različitih oblika pomoći, od stvaranja boljih uvjeta za život do mogućnosti stjecanja znanja i ostvarivanja osnovnih ljudskih prava, sve više poticati ljude da barem povremeno izađu iz okvira vlastita egoizma i uključe se u nesebično davanje drugima, koje svijet u kojem živimo čini boljim za sve nas.
Piše: prof. dr. sc. Mirjana Krizmanić
